ZBIRKA BENEDIKTINSKOGA SAMOSTANA SV. LUCE U ŠIBENIKU

14.09.2024, SACRA CROATICA

 Samostanska zbirka sv. Luce u Šibeniku. Slika: TZ Šibenik

U Samostanu sv. Luce je gotovo stotinjak djela koja predstavljaju sačuvanu pokretnu baštinu šibenskih benediktinki. Osim misnih ruha i liturgijskih predmeta poput svijećnjaka, relikvijara, kadionica, pokaznica, kaleža i kanonskih tabli, koji su redom kvalitetan srebrnarski rad baroknih, najvjerojatnije lokalnih zanatlija, zbirka samostana sadrži i pedesetak umjetničkih djela čija kvaliteta varira, a koja je moguće datirati u rasponu od XIII. do XIX. stoljeća.17 Skulptura predstavlja najmanji dio samostanske zbirke, s obzirom da je sačuvano samo pet djela. Ipak, među njima se nalaze najstariji predmeti: skulptura Bogorodice s Djetetom od terakote te oslikano drveno raspelo. Preostala tri predmeta pripadaju kvalitetnoj baroknoj drvenoj skulpturi XVIII. stoljeća, iako za sve primjere možemo pretpostaviti da su rad domaćih majstora. Također, za sva djela možemo pretpostaviti da su svojevremeno imala liturgijsku funkciju, ili smještajem na oltar ili korištenjem za vrijeme procesija. Slikarska baština samostana predstavlja najveći broj sačuvanih djela, koja je stilski moguće smjestiti u razdoblje XVII. i XVIII. stoljeća. Ni jedno djelo nažalost nije atribuirano, a većina su radovi lokalnih majstora, neka izrađena po uzoru na poznatije svjetske majstore, čija su djela popularizirana putem grafika. U zbirci nalazimo i nekolicinu importiranih djela, solidne kvalitete, svrstanih pod primjere venecijanskoga baroknog slikarstva na Jadranu.

U samostanskoj zbirci sv. Luce nalazi se i sedam ikona, od kojih je sedam moguće svrstati pod djela italokretskih majstora, kojima odgovaraju tipologijom i vremenom nastanka. Nastale nakon propasti Bizantskoga Carstva 1453. godine, takve ikone predstavljaju spoj Istoka i Zapada, potječući od bizantskih majstora koji su se tijekom političkih prevrata sklonili na mletačku Kretu, razvijajući ikonopis koji se snažno oslanjao na bizantsku tradiciju, a istovremeno je zadovoljavao ukus velikog broja naručitelja, i pravoslavnih i rimokatoličkih. Italokretske ikone također su postale česte na istočnom Jadranu za vrijeme vladavine Mletačke Republike, koja je od XV. stoljeća poticala njihovu izradu i popularizaciju.18 Također je važno naglasiti i da su sve do kraja XVIII. stoljeća ikone bile čest izbor za privatna i javna čašćenja te da je velik broj dalmatinskih crkava na glavnom oltaru imao izloženu ikonu, najčešće Bogorodice s Djetetom.

Glavnina djela u samostanskoj zbirci prikazuje Blaženu Djevicu Mariju unutar raznih ikonografskih tema, među kojima su tradicionalni zapadnjački prikazi iz ciklusa Bogorodice, kao i njezini podtipovi (Gospa od Karmela, Gospa od sedam žalosti, Gospa od Ružarija te Gospa Snježna), a prikazana je i u nekoliko kompozicija sa svecima. Također, većina italokretskih ikona u samostanu prikazuje upravo Bogorodicu u tipovima Hodegetrije, Trenodouse i Gospe od Ružarija te narativnu scenu njezina rođenja. Snažno čašćenje Bogorodice tipično je za benediktince, koji su Mariju redovito odabirali za titular samostana i crkava ili ju činili njihovom suzaštitnicom. U crkvama se gotovo uvijek nalazi oltar posvećen Gospi, koja je također čest motiv arhitekturne dekoracije. Uz to, benediktinci Bogorodicu slave brojnim svakodnevnim molitvama, nastojanjem da njihovo djelovanje bude dostojno njezine nebeske zaštite, a čast joj osobito iskazuju humanitarnim djelovanjem, koje smatraju prikazom božanske ljubavi među ljudima.

Osim varijacije Bogorodice, u samostanu je i nekoliko ikonografskih prikaza Krista, među kojima je najveći broj prikaza Raspeća, osim kojega još nalazimo Posljednju večeru i Prikazanje u hramu. Od svetačkih prikaza najzastupljeniji su prikazi svetaca redovnika, posebice benediktinskih; među njima su brojem djela snažno istaknuti osnivači reda sv. Benedikt i sv. Skolastika, kojima je posvećeno nekoliko slikarskih i skulpturalnih radova. Samostan također čuva i djela koja tematiziraju redovnike drugih redova, poput svetih Dominika, Katarine Sijenske, Alojzija Gonzage i Terezije Avilske. Od preostalih svetaca ističu se dva prikaza sv. Kristofora, sveca suzaštitnika Šibenika, oltar te drvena skulptura sv. Lucije, svetice kojoj je samostan posvećen, te dvije oltarne pale sv. Katarine Aleksandrijske, koje su prenesene iz ukinutoga benediktinskog samostana sv. Kate. Ostali prikazi svetaca predstavljaju odjeke javnih čašćenja, stoljećima popularnih u Dalmaciji, kao što su sveti Ivan Krstitelj, Juraj, Martin, ali i sv. Josip (koji popularnost stječe u poslijetridentskom razdoblju). Među svecima nalazi se i prikaz sv. Aldebranda, biskupa Riminija, čije je čašćenje lokalizirano na Fossombrone i okolicu, što ga čini ikonografskim raritetom. Moguće je pretpostaviti da je u šibenski samostan došao trgovačkim putevima, koji su između mletačkih teritorija u Dalmaciji i talijanskih gradova bili snažno razvijeni.

Izvor: Zbirka benediktinskoga samostana Sv. Luce u Šibeniku | ODRAZ (unizg.hr)

Plenča, Ana, 2024, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti