ANDRIJA MEDULIĆ - VELIKI VENECIJANSKI MANIRISTIČKI SLIKAR ROĐEN U ZADRU, 16. ST.

Stjepan Hrvat

Sep 1, 2024

4 min čitanja

Updated: Aug 14

01.09.2024 SACRA CROATICA,

Jedan od najvećih venecijanskih slikara ranog manirizma Andrija Medulić rođen je u Zadru kao Andrea Meldolla početkom 16. stoljeća (oko 1510.) u vojničkoj mletačkoj obitelji.

Andrija Medulić, Bogorodica s Djetetom, 16. st., zbirka MUO, Zagreb

Slika MUO, Zagreb

Tko je bio Andrija Medulić?

Podrijetlo: Rođen oko 1510. godine u Zadru (tada pod mletačkom vlašću), zbog čega je u Italiji dobio nadimak Schiavone (Slaven).
Djelovanje: Cijeli svoj radni vijek proveo je u Veneciji, gdje je umro 1563. godine.
Status: Smatra se ključnom poveznicom između mletačkog kolorizma i srednjotalijanskog manirizma.

Obilježja njegova stila

Slobodan potez kistom: Koristio je izrazito brze, mrljaste i fluidne poteze kistom (pittura di macchia).
Ispred svog vremena: Njegova tehnika bila je toliko moderna da su je suvremenici ponekad smatrali "nedovršenom".
Utjecaji: Spojio je Parmigianinovu eleganciju izduženih figura s bogatim koloritom velikog Tiziana.
Grafički rad: Bio je pionir u tehnici bakropisa, unoseći slikarsku slobodu u grafički medij.

Najvažnija djela i nasljeđe

U Veneciji: Njegove monumentalne slike krase knjižnicu Marcianu te crkve San Sebastiano i Carmini.
U svjetskim muzejima: Radovi mu se nalaze u madridskom Pradu, bečkom Kunsthistorisches Museumu i londonskoj Nacionalnoj galeriji.
Utjecaj na druge: Njegov radikalni stil izravno je utjecao na mladog Tintoretta, Jacopa Bassana, pa čak i na kasnog El Greca.

Andrija Medulić zvan Schiavone, Oplakivanje Krista, Pariz, privatna zbirka. Foto: Matica Hrvatska

Opširnije

Nakon preseljenja iz Zadra u Veneciju nešto prije početka četrdesetih godina 16. stoljeća postat će poznat kao Andrea Schiavone, slavni venecijansko-zadarski renesansi slikar i grafičar kojemu će povjesničar iz 19. stoljeća, plemenitaš Ivan Kukuljević Sakcinski, kako se smatra, neopravdano slavenizirati ime u današnji oblik poznat Hrvatima – Andrija Medulić. Iako većina Medulićevih biografa i istraživača ne dvoji oko njegovog (očevog) talijanskog porijekla i obiteljskog dolaska u Zadar iz mjesta Meldolla u Romagni, činjenica je da su ga u Veneciji zvali i identificirali kao Schiavonea (Slaven; iz ilirske odnosno slavenske zemlje), kao što se spominje i njegova rodbinska veza s Petrom Zoranićem. Nadalje, sam je Meldolla sebe poistovjetio sa zadarskim i dalmatinskim Slavenima; tako se oblačio, a tako se uostalom i potpisivao. Također, slavni slovački pjesnik i jezikoslovac s kraja 18. stoljeća i početka 19. stoljeća, Ján Kollár, povijesni prostor Ilirije smatrao je kolijevkom Slavena, a Medulića najistaknutijim venecijanskim slikarom slavenskog porijekla. „Schiavone je slavenski Rafaelo“ – Meduliću je tepao Kollár.

Bez obzira na moguće dvojbe oko njegovog porijekla, najviše zbog oskudnih i podataka upitne vjerodostojnosti, neosporna je činjenica da je Medulić-Meldolla bio veliki venecijanski slikar. Takvim su ga bili doživjeli i njegovi suvremenici ili kulturni nasljednici: pjesnik i slikar iz Brescije Giulio Cesar Gigli te venecijanski barokni slikar i pisac Marco Boschini. Opisujući alegoriju Slikarstva koje predvodi kvadrigu (dvokolica) iza koje stupaju slikari, Gigli na mjesto predvodnika stavlja Medulića.

„To je glasovito i plemenito Slikarstvo, za kojim koračaju i ljeti i zimi, danju i noću bezbrojni sljedbenici. Ali ih među njima ima veoma malo, koji ga dostižu“, piše Gigli, prvi nevenecijanski pisac i slikar koji je Medulića držao jednim od najvažnijih talijanskih slikara.

Giglijev spjev na grafici Odoarda Fialettija: iza trijumfalne kočije stupaju u povorci slavni slikari, a Medulić je prikazan kako korača prvi

Slika: Turistička zajednica grada Zadra

„Svi su Talijani. A prvi, koji ide i koji je tako blizu, da se gotovo dotiče kola, jest onaj veliki starac, koji je došao iz Ilirije, pa su ga zbog toga zvali Schiavone, iako je uvijek živio u Mlecima“. Ovaj je prizor iz Giglijevog spjeva prikazan na grafici Odoarda Fialettija. Iza trijumfalne kočije sa četiri konja stupaju u povorci slavni slikari, a Medulić je prikazan kako korača prvi iza kvadrige, dok se iza njega nalaze sve sama velika imena: Jacopo Robusti Tintoretto, Jacopo Bassano, Simone Peterzano, Leonardo Corona, ili ukupno šesnaest slikara koji čine poznatu mletačku školu.

Medulić je u Veneciju došao 1530-ih, kada je u crtežima i bakrorezima bio pod utjecajem Parmigianina (pravim imenom Girolamo Francesco Maria Mazola) i Bonifazija Veronesea. Pripadao je krugu Tiziana Vecellija, vođi škole venecijanske renesanse i jednom od najsvestranijih slikara. Medulićev manirizam bio je preteča baroka, a njegov će koloristički preobražaj puno uvažavanje steći tek u pogledima u 17. stoljeću i kasnije. Djela mu se čuvaju u najpoznatijim europskim muzejima i galerijama; u bečkom Kunsthistoriches Museumu, firentinskom Uffizi i galeriji Pitti, ali i u fondu Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Medulić je među prvima u Italiji radio samostalne pejzaže, potom crteže, bakropise, freske i ulja na platnu, a u brojnim bakropisima uveo je novu tehniku suhe igle. Općenito se može kazati kako se naglašenom dinamikom likova i neobičnim svjetlosnim efektima nametnuo kao jedna od najvažnijih slikarskih osobnosti talijanskog cinquecenta, odnosno pozne renesanse od prve polovice 16. stoljeća.

Veći dio njegovog opusa predstavljaju biblijske, mitološke, povijesne i alegorijske sličice na platnu i drvu kao ukras različitog pokućstva, glazbala ili škrinja. U ulju je radio slike velike biblijske i mitološke tematike, poput slika Sveta Obitelj, Poklonstvo Pastira, Samson ubija Filistejce, Abelova smrt, Krist pred Pilatom i Svadba Erosa i Psihe, a Vjenčanje mletačkog dužda s morem iz crkve svetoga Marka drži se Medulićevim najpoznatijim radom. Pred kraj svojega ne baš dugog života Medulić je od Tommasa Rangonea, venecijanskog učenjaka i pokrovitelja umjetnosti, u ime Velike bratovštine dobio narudžbu platna s prikazom Čuda svetoga Marka. Bilo je to u lipnju 1562. kada je Medulić imao tek 52 godine, no najvjerojatnije nikad nije dovršio ovo djelo. Velika bratovština (Scuola Grande di San Marco; palača i sjedište bratovštine) naručila je nešto kasnije platno iste tematike od Tintoretta, no Medulićev ulomak mogao bi biti platno sačuvano u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču koje prikazuje klečeću ženu s djetetom. U svibnju 1563. Medulić je diktirao svoju posljednju volju prepuštajući sav imetak supruzi Marini de Ricis, pa je opravdana pretpostavka kako par nije imao djece. Nekoliko mjeseci kasnije, 1. prosinca 1563. Medulić-Meldolla je umro u Veneciji. Među svjedocima čitanja oporuke bio je njegov kolega i prijatelj Alessandro Vittoria, slavni maniristički kipar iz venecijanske škole.

Poprsje Rendićev spomenik Meduliću iz 1878. godine na zagrebačkom Zrinjevcu.