VRANJANIN, FRANJO, HRVATSKI RENESANSNI KIPAR I MEDALJER, ZADAR (XV. ST.)
Updated: 8. ruj
15.12.2024. SACRA CROATICA
Franjo Vranjanin (poznat i kao Francesco Laurana) bio je jedan od najvažnijih hrvatskih i europskih renesansnih kipara i medaljera 15. stoljeća. i medaljera 15. stoljeća. Rođen je oko 1430. godine u Vrani blizu Zadra, po čemu je i dobio nadimak Vranjanin.
Poprsje Izabele Aragonske, (oko 1487. – 1488.), mramor, Kunsthistorisches Museum, Beč
Ključne informacije
Podrijetlo: Rođen u Dalmaciji (Vrana kraj Zadra), koja je tada bila pod vlašću Mletačke Republike. Njegov brat, Lucijan Vranjanin (Luciano Laurana), bio je također slavni renesansni arhitekt.
Stil: Pripadao je ranoj renesansi. Njegov rad karakterizira iznimna profinjenost, geometrijska čistoća oblika i suptilna psihologizacija portreta.
Djelovanje: Bio je pravi umjetnik selilac (artista girovago). Radio je u Napulju, na Siciliji (Palermo, Noto), u Francuskoj (Aix-en-Provence, Avignon, Marseille) te u Urbinu.
Najvažnija djela
Ženski portreti (biste): Njegove mramorne biste nepoznatih plemkinja (poput onih u muzeju Louvre u Parizu, Frick Collection u New Yorku i Kunsthistorisches Museumu u Beču) smatraju se vrhuncem renesansnog portretnog kiparstva zbog spoja idealizirane ljepote i realističnih detalja.
Slavoluk u Napulju: Sudjelovao je u izradi monumentalnog trijumfalnog luka Alfonsa Aragonskog u dvorcu Castel Nuovo u Napulju.
Medaljerstvo: Izradio je niz reljefnih medalja s likovima vladara i plemića, uključujući francuskog kralja Renéa d'Anjoua.
Vranjanin je preminuo u Francuskoj (vjerojatno u Avignonu) prije 12. ožujka 1502. godine. Danas se smatra ključnom poveznicom između dalmatinske, talijanske i francuske renesansne umjetnosti.
Franjo Vranjanin, Ustoličena Madona s djetetom, Castel Nuovo
Foto: Marie-Lan Nguyen and one more author
Opširnije
Vranjanin, Franjo (talijanski Francesco Laurana), hrvatski kipar i medaljer (Zadar ili Vrana kraj Zadra, između 1420. i 1425 – vjerojatno Avignon, oko 1502). Renesansni kipar čija su djela djelomice prožeta kasnogotičkim obilježjima. Prvi podatci o njem vezani su uz radove na slavoluku Alfonsa I. Aragonskoga u Napulju (1452–58), što ga je radio s drugim kiparima. Sa sigurnošću mu se pripisuje reljef s prikazom Alfonsa s psom i vojnicima te neki dekorativni dijelovi, koji potkrjepljuju pretpostavku da je on autor nekih ukrasnih reljefa za kapelu sv. Sigismunda u Tempio Malatestiano u Riminiju.
Djelovao je na Siciliji (ukras kapele Mastrantonio u crkvi sv. Franje u Palermu, 1468; više kipova Bl. Djevice Marije s Djetetom, od kojih su one u crkvi u Palermu i Notu potpisane i datirane 1471). Nakon kraćega boravka u Napulju, ponovno je od 1474. bio u južnoj Francuskoj (kiparski radovi u staroj katedrali u Marseilleu; kameni reljef Nošenje križa i kipovi sv. Lazara i sv. Skolastike u crkvi sv. Didiera u Avignonu; grobnica Giovannija Cosse u crkvi sv. Marte u Tarasconu).
Najviši umjetnički domet postigao je u mramornim ženskim portretnim poprsjima aragonskih princeza Beatrice, Eleonore i Isabele te u poprsju Battista Sforze, koja se odlikuju nenadmašnom čistoćom volumena i diskretno naglašenim osobnim crtama. Od Pisanella je naslijedio francuski kasnogotički i talijanski renesansni stil u oblikovanju medalja (medalje s likom kralja Renéa I., kraljice Jeanne de Laval, Karla od Mainea /Charles IV d̕’Anjou/, Luja XI., vojvode Jeana Lorenskoga). Zaslužan što je u južnu Francusku unio duh talijanske renesanse.
Izvori:
Komentari